RAB 2007

3. 12. 2007

Baš kao što sam rekao na proglašenju na Rabu: "Treking ligu sastavljaju sami biseri". Sve trke, na kojima sam sudjelovao, odigrale su se u djelovima Lijepe vaše, koje ču mnogo puta posjetiti i uvijek širiti glas o njihovoj ljepoti.

Vjerujem, da mi se sva ta priroda utisnula tako jako u sječanje i zbog načina, na koji sam je doživljavao, ali to ne smanjuje broja ljudi, koji se slažu sa mnom, da su svi rezervati u Hrvatskoj isto tako potpuni i nenadmašivi u ljepoti kao bilokoji čuveniji svjetski nacionalni park. A to, što su hrvatski biseri manje poznati, po mome je samo dobro, jer sa slavom dolazi samo loše: sve više cesta, ostale infrastrukture, odpada i turista... Samo pogledajte Paklenicu. U njoj se može nači nešto mira i osjetiti priroda samo u jako lošem vremenu, inače sve vrvi od ljudi, koji se vračaju prirodi samo u kolima.

Da prestanem s trčanjem za pobjedu odlučio sam iz samo jednog razloga: hoču da pokažem svu onu ljepotu, koju vidim na stazi, a to ču moči tek kad takmičarske trekinge promjenim u fototrekinge. Kako da nekome opišem poslednji od bezbrojnih snimaka u mojem sječanju, da doživi onaj tren upotpunjenosti kao ja? Sa dobrim snimkom sve bi riječi bile odviše.

Rab, poslednji biser ove godine. Prvi krug smo trčali uz sjevernu obalu, koja je sa svojim pješčanim uvalama i brežuljcima nešto sasvim drugo od svega, što sam dosad vidio na hrvatskom moru. Tako zelena, tako meka, da bih mogao danima trčkarati amo-tamo i upijati ljepotu svakog metra tog otoka. Sa svim zelenilom u očima (i trnjem u koži i odječi) prešli smo Rajsku plažu i greben Kamenjaka, a posle kontrole ponovo skrenuli prema tom grebenu. Ušli u dubok i dug jarak, gde je več sama staza sa blagim usponom oduševila naša pomalo več umorna srca. Polako je nestalo drveča i grmlja, još samo rijetka stabla na sve kamenitijom pašnjaku.

Uspinjemo se preko južne padine, sve manje trave i sve više kamenja i stijena. Na vrhu, baš na grebenu, samo zid iz kamenja, bjelog kao snijeg. Pošto je viši od mene, ne vidim ništa osim belog zida i sivih oblaka iznad. Uhvatim nekoliko čvrstih kamena u zidu, dižem se na njega i tu je. Taj tren. Ta želja, da postanem kamen pa da proživim vječnost na tom rubu, na tom bjelom zidu ispod sivih oblaka, iznad strme padine bjelog krša koji pada pravo u smaragdno more, da gledam taj zeleni poluotok, kojeg smo istrčali maloprije, tu rajsku pješčanu plažu, koja pola godine ne vidi neba zbog svih ljudi, koji je gaze, a pola godine ljubi se s morem i vjetrom; da gledam onaj tamni zid, Velebit, koji je ponekad sasvim beo, kao ovaj kamen, a danas crn kao olujni oblak, koji če me zgaziti.

Usred svega toga, na jedinom mjestu, gdje je sunce pronašlo rupu među oblacima, isto tako beo, ali sjajan kao biser u sunčanom sjaju, otok iz bajke. Biser u smaragdnom moru. Kad sam skočio sa zida, več sam maštao o tome, da postanem ptica, pa da poletim na taj otok mojih snova. A da sam Šimun, sljedeče bi godine organizirao treking na tom Golom otoku.

I sam se čudim, kolika je moja  žudnja za pobjedom, da u svim tim trenucima nikada ne sednem i odmorim tjelo i dušu baš na takvom mjestu, za koje znam, da če zauvjek biti u mom sječanju. E, to je tajna ljudske duše, isto tako neobjašnjiva, kao što je neopisiva ljepota prirode.

 

< NAZAJ <<NASLOVNA